Otok Krk najbliži “zero waste” konceptu

Otok Krk najbliži “zero waste” konceptu

U 2013. godini dvadeset i tri grada su službeno usvojila “Zero Waste” strategiju. U Canberru, glavnom gradu Australije, koji ima otprilike 320.000 stanovnika, reciklira se 70 posto otpada, grad San Jose u Kaliforniji s otprilike 950.000 stanovnika reciklira više od 65 posto otpada, Edmonton u Kanadi s oko 700.000 stanovnika trenutno reciklira oko 60 posto i u budućnosti planira povećati taj postotak. Zajedničko je tim gradovima da su već u startu kao cilj odabrali “zero waste” sustav.

Više od 1.500 općina u Italiji danas reciklira preko 50 post otpada. Regija Veneto koja je smještena na sjeveroistoku Italije i broji više od četiri milijuna ljudi reciklira više od 50 posto otpada. Regija koja u Hrvatkoj teži k cilju “zero waste” koncepta jest otok Krk koji je za 2011. godinu, odvojeno prikupio 35 posto svog otpada. Međutim, pitanje Zero Wastea nije pitanje vremena, već pitanje o ljudskoj svijesti, odgovornosti, prirodnim, etičkim i moralnim načelima, jer na Zemlji ne raspolažemo neograničenim resursima.

Nulto gospodarenje – vizionarski cilj

-Zero Waste je termin koji se ugrub može prevesti kao “Nula otpada“, ali ideja vodilja same inicijative je da se ništa što ljudsko društvo proizvodi ne odbacuje ili uništava. Prema tom jednostavnom konceptu formirano je pet točaka vodilja – redizajniraj, rabi ponovno, reduciraj, razgradi, recikliraj, kazao je Bojan Banjac, član Udruge Krizni eko stožer Marišćina.

Nulto gospodarenja otpadom u svijetu nije postignuto,već predstavlja vizionarski cilj kojemu treba težiti. U južnim i jugoistočnim regijama Europe postoje gradovi koji su količine smeća koje se deponira umanjili za 10 do 40 posto. Cilj ove strategije je stvoriti uvjete da sve što se proizvodi da se i potroši kako bi imali minimalni učinak na okoliš i čovjeka koji u njemu živi. Zadatak je proizvodnja proizvoda koji su dugovječni, a na kraju njihove uporabe mogu biti popravljeni, ponovo korišteni ili reciklirani.

Jedna od važnijih kriterija za dobivanje statusa “zero waste” zajednice jest prekid svih odnosa i oslanjanja na spaljivanje otpada kao načina zbrinjavanja otpada.

-Od svakog pojedinca očekuje se osobni angažman, što znači da ne gomila jeftine i bespotrebne stvari loše kvalitete, da razvrstava otpad i educira se u svrhu stjecanja svijesti o potrebi razumnog postupanja s otpadom kao resursima, a da se ne osjeti kao prisila i time razvije otpor zajednice, objanio je Banjac.

Ako osoba obavlja posao vezan za proizvodnju i dizajn truditi će se koristiti ekološki ne štetne materijale i omogući da se proizvod ponovno upotrijebi. Predmet kojeg biste odbacili nekome je potreban, pa zašto ga ne pokloniti ili pokušati prodati na buvljaku? Ekološki osviještena osoba bojkotirati će kupnju proizvoda koji se sastoji od nepotrebne dodatne ambalaže kao što su npr. čokoladne banane u kartonskoj kutiji unutar plastičnih folija. Hrana biološkog podrijetla nije štetna za ljudsko zdravlje, ali na deponiju ona postaje toksični materijal. Zašto ne kompostirati bio-otpad? I kao zadnji stupanj hijerarhije bila bi reciklaža svega onoga što ne možemo vratiti natrag na korištenje ili kompostirati.

-Kada bi se kupovali uređaji čiji je garantni rok tri ili pet godina proizvođači bi se potrudili da se ne kvare i odbacuju već nakon kratke uporabe, jer bi morali snositi financijsku štetu. Kada bi svaki proizvođač plaćao visoke trošarine ako bi koristio štetne materijale i energiju, našla bi se jeftinija zamjena. Kada bismo povratnu ambalažu podržali, a bespovratnu destimulirali i obvezali bi proizvođača da reciklira. Dobra vijest je da EU regulativa ide u tom smjeru. I mnoga poznata poduzeća priklonila su se ovom konceptu, primjerice Siemens, kazao je Banjac.